Ne znam kako ću im se ispričati i iskupiti za to što sam napravila, strah me samo jedne stvari. Da ne kažu svom ocu, mom mužu jer on ne zna ništa. Bojim se da im ne izleti pred njim znam kakav je otjerati će me iz kuće. Nisam imala namjeru uopće upuštati se u takvo nešto, ali taj njegov prijatelj koji je često dolazio kod nas, privlačio me baš na neki čudan način. Kada god bi on došao mene bi trnci prošli po cijelom tijelu, i samo sam osjećala žar u sebi da želim biti sa njim. Koliko god sam to pokušavala potisnuti u sebi razmišljajući o nekim drugim stvarima nije mi polazilo za rukom, uvijek bi mi se misli vraćale na isto i samo sam o tome razmišljala. Priznao mi je neki dan da je i njemu tako i da se pokušava suzdržati. Zbog mog muža jer su najbolji prijatelji, ali da mu baš i ne ide. Shvaćala sam ga o čemu priča jer nam je isto bilo, kada sam stavila klince na spavanje nas dvoje smo završili u mojoj sobi u krevetu, vodili smo ljubav i stvarno mi je bilo lijepo, nisam razmišljala o opasnosti koja se može dogoditi. Kao da ništa nisam imala u svojoj glavi, osim toga kako je on dobar i kako ja uživam. Sve do trena dok nisam okrenula glavu prema vratima i ugledala svoje klince kako nas gledaju, vrisnula sam a oni su pobjegli u svoje sobe. Njega sam poslala kući, i njima se trudila objasniti da ne smiju reći zato što su vidjeli. Obećali su mi da neće, ali u meni je svejedno strah od toga da će im nekad izletiti iz usta ne namjerno i da će muž sve saznati, sram me pogledati ih u oči jer znam kakav sam gnjusan čin napravila i ne znam kako da se nosim sa time uopće. Ne znam niti kako se oni osjećaju niti što misle, nisu više ipak tako mali da ne shvaćaju sve oko sebe. Vole li me dovoljno da me nikada ne odaju mužu? Pitam se to svaki dan, ili bi bilo najbolje da mu sama sve priznam i skinem teret sebi i njima sa leđa?

PROČITAJTE:  ISPOVEST: Moja najbolja prijateljica se prošli vikend udavala za čovjeka mog života. Dobro je znala šta osjećam prema tom momku, ali ipak mi je to uradila. Najgore od svega, POZVALA ME DA JOJ BUDEM KUMA!...