Komšinica je došla samo da pozajmi šećer, a onda se dogodilo nešto što nisam očekivala… Živim sama sa mužem već nekoliko godina i imamo sasvim normalan komšijski odnos sa ženom koja živi vrata do nas. Uvek se javljamo, nekada popijemo kafu, razmenimo po koju reč u hodniku, ali nikada nismo bile posebno bliske.
Jednog popodneva muž je otišao na posao, a ja sam ostala kod kuće. Negde oko četiri sata zazvonilo je zvono. Otvorila sam vrata i ugledala komšinicu. Rekla je da je došla da pozajmi malo šećera jer joj je nestalo dok je pravila kolač.
Pozvala sam je da uđe i ponudila joj kafu. Rekla je da može samo na pet minuta, ali se tih pet minuta pretvorilo u skoro dva sata razgovora. Pričale smo o komšiluku, muževima, svakodnevnim problemima i
stvarima koje inače ne bih baš svakome ispričala.
U jednom trenutku primetila sam da me neobično posmatra. Nasmejala se i rekla da sam se mnogo promenila, da izgledam bolje nego ranije. Prijao mi je taj kompliment, posebno jer ga nisam očekivala od nje.
Kada je konačno krenula kući, na vratima se okrenula i rekla: „Znaš šta, moramo češće ovako da se družimo. Baš mi je prijalo.“
Od tada se mnogo češće posećujemo, a ono što je počelo kao obično pozajmljivanje šećera postalo je jedno neobično prijateljstvo koje je potpuno promenilo naš komšijski odnos.
