Svi su mislili da je moj muž glava porodice, sve dok nisam upoznala njegovog brata. On nije dolazio na porodične ručkove, nije se javljao na uobičajene pozive, a o njemu se šaputalo samo kad bi se pomerila neka velika tabla na berzi ili promenio vlasnik luke. Iza sebe je imao tri moćne firme — svaka u drugoj industriji, svaka sa zatvorenim vratima za javnost — i uticaj zbog kojeg su se ministri i direktori povlačili bez reči. Kad sam prvi
put ušla u njegov penthaus, shvatila sam da se ovde ne radi o novcu, već o kontroli. Predavala sam mu se u tišini, dok je napolju svet goreo od odluka koje je potpisivao jednim potezom pera, a on bi me uvek na kraju pogledao i rekao: ‚Niko ne zna ko zapravo vuče konce — ni ti, ni tvoj muž.‘ Najstrašnije od svega bilo je to što sam svakog jutra sedela za doručkom sa čovekom koji je verovao da je sve u njegovim rukama, dok sam na koži još osećala dodir čoveka koji mu je jednim telefonskim pozivom mogao srušiti ceo život.“
